četvrtak, 10. rujna 2020.

Ja sam možda lud, ali nisam blesav

Neko ko bi prvi put zabasao ovde, stekao bi utisak da sam ludi srpski šovinista i/ili teoretičar zavere; kao i da mi je prag tolerancije neverovatno nizak. Mnogi bi rekli da imam problem s besom.

Mislim da sam već probala objasniti zašto je to tako. Kao da se sećam da sam već ranije pisala da ovde uglavnom govorim o stvarima koje pronađem nelogičnim ili gadnim, i o ljudima čiji su mi postupci iracionalni; i otud moje počesto burne reakcije. Veoma retko, praktički nikad ne pišem ovde o ma čemu što mi je milo i drago ili u vezi čega sam bolećiva. Ovo sam mesto i napravila upravo da bih izražavala svoj revolt.

Po samom se Internetu nema vajde svađati, i tamo čak i ako napišem šta mislim, više se ne nastavljam s budalama, ma koliko oni burno reagovali. Kad imam više toga da kažem, umesto  besplodne svađe tamo, dođem i pišem ovde. Zato bi se moglo reći da je ovo ovde, na neki način, skup mojih prećutanih reagovanja na budale i njihovo lupetanje. 

Stvarno verujem da je Internet jedno veliko zlo, isto koliko može biti koristan. Jedno sam vreme, davno, imala ideju kako nije u redu ćutati - jer, ako ćutim ja, ćutiš ti, ćuti Petar - ko će ostati da priča, osim ludaka i bezobraznika? Međutim, krstaški ratovi nisu ni od kakve vajde i ne možete ih voditi po mreži. Najposle uvek završite u blatu sa svinjama i posle se lupate po čelu što ste sebi dozvolili toliki utrošak vremena i, naročito, živaca. Po netu idite i gledajte i čitajte stvari koje su vam u životu potrebne, od kojih ćete imati neke konkretne koristi ili zadovoljstva i koje vam neće nameštati živce. Jer, verujte, ništa tamo nije vredno vaših živaca. I, čak i ako odreagujete na nešto, nikad se ne vraćajte da se nastavljate s ludacima i objašnjavate i branite svoje stavove. Niko vas neće slušati, nikoga to ne zanima, tamo se ljudi sreću da leče svoj ranjeni (mali) ego i cilj im je samo da dobiju lajkove od drugih ludaka na konto toga koliko su bezobrazluka iz sebe iscedili i što su pobedili u iracionalnoj bitki koja se samo u njihovim glavama vodi. Vi niste u ratu s ludacima, vi se nemate od čega braniti i zato se nikad ne vraćajte i nikad ne odgovarajte. 

Jer, više ne mislim ono što sam mislila dugo godina. Tačno je da se od vaše pravovaljane osude (po mreži) neće okupiti gomile koje će preokrenuti i ispraviti svet - verujte mi na reč. Vaša kritika, vaša zdravorazumska kritika ma čega, neće napraviti nikakve revolucije niti doprineti da svet postane bolje mesto. Nemojte robovati takvim tlapnjama. Danas mislim da trebate reći šta mislite, kad stvarno osetite da bi to trebali - ali nakon toga zatvorite prozor i ignorišite svaku dalju raspravu. 

Možda ste ludi u današnjem svetu u kojem je ludilo postalo nova norma; ali svakako niste blesavi.

Nema komentara:

Objavi komentar

Zašto nisi

  Malopre mi postaviše pitanje koje su mi verovatno i pre postavljali, samo što nešto ne pamtim. Naime, upitaše me što nisam feministkinja. ...