petak, 20. prosinca 2019.

Tribute

Mislim da bi bilo krajnje vreme da probam da objasnim. Zato što me je stotinu ljudi pitalo, i nikad niko nije bio ni blizu da pogodi. 

Gospodara prstenova sam kupila tokom jednog školskog izleta, sad već vrlo davno, na Sajmu knjiga. Pre toga sam čula za Profesora, ali sve što sam o njemu znala bili su pokušaji onog indijskog (?) režisera da snimi animiranu verziju, posle koje je (dve) odustao. Priča nikad nije imala kraj. Međutim, sam crtani nije bio ono što me je naročito ponelo, uostalom, viđala sam mnogo bolje. Tako da mislim da crtani nema nikakve veze sa svim što se posle izdešavalo, i svakako niju uticao na moju odluku da tog dana kupim knjige. Pre je odlučio povez, korice, način na koji su sve tri knjige bile zgodno upakovane u kutiju, i, pride, sadržavale mapu. (Da, znam da zvuči glupavo, zainteresovati se na osnovu korica.) Međutim, danas to nije nikakva atrakcija. I najgluplji ljubići prodaju se u fantastičnom izdanju, dok su korice postale čitava nauka. Ali, onda, osamdesetih, to nije bilo uobičajeno. Štaviše, bilo je poprilično retko. Egzotično.

Kupila sam knjige davši za njih sve novce koje sam kod sebe imala (a kojima sam planirala da kupim bar tuce - to nije bilo jeftino), počela da čitam još u autobusu na povratku kući, i nekako verujem da nikad nisam izašla iz tog autobusa, zapravo.

Ja još uvek sedim tamo negde, i po prvi put čitam Tolkiena, zapanjena. Omađijana.

Otkad znam za sebe, ja čitam. Najveći deo svog života čitala sam knjigu dnevno.  Slagala sam bibliotekarku da imam više godina nego sam imala, kako bi mi dozvolila pristup "literaturi za odrasle." (Mislim da mi nije poverovala, ali znajući moju čitalačku istoriju, kao i da sam u bibilioteci inventar, napravila se luda i pustila me.) Ne, nisam bila nastrana, nit sam s 13 godina htela da čitam o socijalnim problemima i sexu. Radilo se prosto o tome da sam bukvalno sve knjige u dečjoj biblioteci već znala napamet. Htela sam nešto novo. Govorim to zato što bih htela da bude jasno da knjige za mene nisu bile nikakav wau, u momentu kad sam srela Profesora. Dotad sam već bila jako dobro izverzirana. Čitati, za mene je bilo podjednako prirodno kao i disati. 

Nikad ne napustivši onaj autobus, ja još uvek imam Tolkiena u malom mozgu kad god čitam bilo šta drugo, i njega kao reper na osnovu kojeg sve drugo upoređujem. 

Čak i vrlo zagriženi Tolkienisti ponekad se žale na njegove duge opise, elaborirane bitke koje se protežu čitava poglavlja, isuviše komplikovanu mitologiju. (Dobro, po pitanju ovog zadnjeg zagriženi Tolkienisti se zapravo ne žale.) Što se mene tiče, ja nikad nisam osetila ni najudaljeniji dašak dosade čitajući bilo šta što je Profesor ikada napisao. Ono što sam osećala, u stvari, bilo je: još. Još! Masa ljudi bi pala u nesvest, ali, za mene, Tolkien naprosto nije napisao dovoljno. 

Profesor je jedina osoba koju mogu da čitam i da mi ne smetaju hrišćanske natuknice, mada po pravilu odbacujem svaku knjigu koja bilo kako aludira na Hrišćanstvo. To je razlog što nikad nisam čitala Narniju. Mesijanska poruka Narnije za mene je preterano blatantna, a čak i u slučajevima u kojima nije, imam prokleti nos za hrišćanske/religiozne reference, i naprosto ne mogu to da trpim. Lewis i Tolkien su zajedno studirali na Oxfordu, bili jedni od osnivača Inklinga, i izuzetno bliski prijatelji. Veruje se da je Lewis bio prvi koji je ikada pročitao začetke Gospodara prstenova, ili onoga što će to postati, isto kao što je Tolkien bio prvi koji je ikad čuo začetke Lewisovog životnog dela, Narnije. Isto tako znam da su imali velike rasprave, jer je Lewis, iako ne Katolik, bio vernik takođe, i stalno je zamerao Tolkienu što u svojim delima ne čini veru očiglednijom. Nikad se oko toga nisu složili, jer je Tolkien smatrao da otvorenoj veri nije mesto u fantastici. Kao ni bilo kojoj drugoj otvoreno propagiranoj ideji takođe. Tolkien je mrzeo propagiranje ideja u svojim delima, i u knjigama uopšte.

Profesor je bio Katolik, i pobožan, i mada to možete samo izdaleka primetiti u Gospodaru prstenova, u nekim drugim stvarima koje je pisao, poruka je mnogo jasnija. Čuvena rasprava između Finroda i Andreth zapravo je Profesorova filozofija, njegov pogled na Hrišćanstvo i boga. Bez obzira, to je nešto najbolje što je ikada napisao, bez razmišljanja, esej neverovatne dubine i smisla. Sasvim mi je jasno da govori o bogu i religiji, ali ne marim. 

Ne radi se o tome da bih Profesoru oprostila ma šta. Radi se o tome da je bio čovek takvog talenta da je umeo napisati čak i propovedničko delo - nešto što inače zaista ne trpim da čitam, mislim, ne podnosim da  mi ljudi propovedaju u svojim knjigama/slikama/muzici/čemu god - ali da isto možete čitati i razumeti čak i ako potpuno odbacite srž. Profesor je mrzeo alegorije, i kad god je pisao, čak i kad je pisao onako jedino kako je moguće (pisci u svoja dela po pravilu unose svoja lična shvatanja i misli i ideje o svetu), čitaocu je uvek ostavljao prostora da stvar potpuno drukče protumači, ili čak i samu ideju odbaci. I sagleda je na način kako njemu, čitaocu, zapravo odgovara. 

Tako da, ne. Ne radi se o poruci. Ima ih koji bi rekli da knjiga fantastike ne može imati nikakvu poruku, ali to su budale. Knjige fantastike se temelje na bajkama (Profesor je lično napisao tomove o tome), i slede pravac koji svaka bajka sledi. (Svaka bajka ima jasno utvrđen pravac kojim ide, jeste li to znali? Nijedan mit u ljudskoj vrsti ne iskače iz tog šablona, što su stručnjaci zaključili davnih dana, i debelo dokumentovali.) Tako da se i Gospodar prstenova drži istog obrasca, i sledi potpuno isti put. I upravo je to poruka bajki, pa tako i fantastike. Put je poruka. 

Ko razume, shvatiće.

Međutim, ono što je mene vezalo za Profesora, i što će me držati omađijanom do kraja života, jeste nostalgija. Žal za prošlošću, stvarima koje su bile i propale, i nikada se više neće vratiti. Ideja o mladosti sveta koji je degradirao i pao sa svojih vrhunaca, da se danas valja u kaljugama materijalizma, nemorala, nečasti i pogani. Ideja o neumitnoj prolaznosti i propadanju svega, i najposle smrti. I neizvesnoj nadi koje nakon toga možda ima, a možda i ne. Najverovatnije ne. U mojoj duši, Profesor je čvrsto isprepleten s mojim detinjstvom, mojom mladošću, mojim tugama, razočaranjima, izneverenima nadama, ljubavlju, tugom, starenjem i neizbežnom na kraju puta. Sve što sam ikada osećala, Profesor je objasnio i pre nego sam znala da ću to jednog dana osećati. Za mene, Profesor je prorok. 

Nije stvar u Visokim Kraljevima i Visokim Vilenjacima. Nije stvar o priči samoj po sebi (bez obzira što mislim da joj ni dan danas ništa nije ni za prineti). Stvar je u atmosferi. Stvar je u žalosti. Profesor je najžalosnija, najnesretnija stvar koju možete sresti. Njegove priče, njegova filozofija, njegova mitologija - sve to ima jednu zajedničku crtu, a to je beskrajna tuga. Tek kad pročitate toliko Profesorovih stvari kao ja, razumećete da on nikad nije pisao o nadi, ili čak i kad jeste, uvek ju je ostavljao ambivalentnom. Nejasnom. Jednom koja se najverovatnije nikad neće ostvariti. 

Ponekad se pitam da li je Profesor bio depresivan, mada znam da nije tačno, i da je imao lep život i sretnu porodicu oko sebe. 

Sve što je Profesor pisao, na kraju se svodi na doom. To nije lepa reč. To je, zapravo, jedna od najstrašnijih reči u engleskom jeziku. I vi ne možete a da se ne zapitate: i? Ako je sve tako crno, čega da se držim? Ako sam čovek, i smrtan, i ako je svet osuđen da propadne, i ako su čak i Vilenjaci, besmrtni i prelepi, osuđeni da propadnu - i to da propadnu mnogo gore nego smrtnik - ako čak i bogovi imaju rok trajanja - ako čak ni Zapad Besmrtni i Blagoslovljeni nije večan - šta mi preostaje, onda?

Ne nada. 

Poverenje. 

Ne za tebe. Poverenje za nešto drugo, i u nekoga drugoga. Boga? Možda. Đavola? Može i to. Paralelne univerzume? Možda! Kako ne shvatate? Nije bitno šta.

Bitno je stati, i opstojati. I verovati da nije bilo uzalud. Čak i kad vam sve govori da jeste. 

                           Ja sedim kraj vatre i mislim
                           na stvari što se zbiše, na cveće
                           livadsko i na leptire
                           u letima što ih nema više;

                           o žutom lišću i paučini;
                           jeseni davne ih nose,
                           sa jutarnjom maglom i srebrnim suncem
                           i vetrom svrh moje kose.

                          Ja sedim kraj vatre i mislim
                          o tome kakav će biti svet
                          kad dođe zima bez proleća
                          čiji ću ikad videti cvet.

                          Jer stvari kojih nisam video
                          toliko mnogo postoji:
                          svaka se šuma u svako proleće
                          u drugo zeleno boji.

                          Ja sedim kraj vatre i mislim,
                          davnih se ljudi mnoštvo jati,
                          i onih koji će videti svet
                          koji ja nikad neću znati. 

                          Ali svo vreme dok sedim i mislim
                          na sve te davne časove,
                          očekujem stope što se vraćaju
                          i da čujem kraj vrata glasove. 


RIP Profesore. Neka ti je slava, tamo na Zapadu.

petak, 13. prosinca 2019.

Ne znam zašto mi to pričaš

Ne znam ni ja.

Ali, ovo je zgodno mesto da se govori u vetar.

U životu sam sretala dve vrste ljudi. Sretala sam još par vrsta, ali zbogradi teme. Da. Jedni su me gledali kao objekt. Obično obožavanja, ali objekt. Nije važno da li vam ljudi prinose žrtve i klanjaju vam se, objekt je objekt. On je ljuštura bez sadržaja, kip. Barbika. Svi znaju da Barbika nema genitalije, ni mozga. 

Drugi su smatrali da imam mozak, ali se s njim nisu slagali, i po pravilu su hteli da ga promene. Oni su želeli da čuju šta imam za reći, ali su u isto vreme želeli da više tako ne govorim, nit mislim to što govorim. Želeli su da mislim i govorim drugačije.

Ne smatram da sam veliki mislilac (štaviše, grozim se takvih epiteta), ali ne mislim ni da sam budala. Uvek sam imala svoje stavove, i retko kad problem da ih iznesem. Mnoge sam promenila tokom godina, neki koji su preostali, danas su modifikovani. Neki su preživeli svo ovo vreme, bez obzira na vanjske uticaje i okolnosti. Stekla sam i neke nove. Kako god, uvek sam ih imala.

Imati stav, mišljenje, nije nešto što bih svakom dozvolila, da se za nešto pitam, a ne pitam se. Kako kažu Američani, mišljenje ko i šupak, svako ima jedan. To što ga imate, ne znači da treba da mašete golim dupetom ljudima u lice. Čmar baš i nije nešto čemu svet treba da svedoči, i bolje bi bilo po neke (i po svet) da ga zadrže gde mu je mesto. U gaćama. Da ne izaziva javnu sablazan. I mučninu.

Ima dosta ljudi koji misle dupetom umesto glavom. Da se za nešto pitam, niko od njih ne bi smeo javno da se izjašnjava. 

Može zvučati ko samoreklama, ali nikad za veka nisam srela čoveka koji mi je rekao da mislim dupetom. Srela sam stotine koji se sa mnom nisu slagali, i koji su ukopavali pete u zemlju da mi dokažu kako grešim, ali čak ni oni nisu mislili da sam glupača. I nije bilo potrebe da mi oni to potvrde. Ja nisam glupača. Preduslov da ljudi svedoče vašem mišljenju, jeste da ne mislite dupetom. 

Kako nisam doživela - a mogla sam i te kako - da mi se ljudi po tom pitanju usprotive, moglo bi se reći da nije puka sujeta ta koja izmišlja besne gliste i pod čijim uticajem verujem da ne mislim dupetom. Mada nikad nisam ni verovala da tako postupam, niti mi je ikad trebala tuđa potvrda. Govorim samo u smislu samoreklame. Odnosno, da završimo s njom, da je pojasnimo.

Šta bi vas vređalo više? To što nekog ne zanima vaš mozak (čak i ako priznaje da ga imate), ili to što neko želi da vas natera (na bilo koji način, uključujući manipulaciju, psihološke gadarije pa čak i otvorene pretnje) da vam mozak drukče kalibriše? 

Jer, čak i oni ljudi koji su me doživljavali kao objekt, znali su da, za razliku od Barbike, imam mozak. On im prosto nije bio bitan. Što se njih ticalo, nije mi ni trebao. Bilo je dovoljno to što sam Barbika. Oni koji nisu mislili da sam Barbika, hteli su da prestanem da razmišljam kako razmišljam, i da se uklopim u šablone koji su njima odgovarali. Ponavljam, šta bi vas vređalo više?

I da li bi uopšte trebali da se vređate. 

U principu, sasvim je dovoljno da čovek sam za sebe zna da nije budala. Masa razloga za celoživotnu depresiju može se ukloniti svešću da niste budala. (Naravno, uvek preostaju drugi razlozi, ali to nije tema sad.) Šta drugi misle, to je njihov problem. 

Zaista? 

Svi bi mi hteli da verujemo da smo samosvojni i nikom ne polažemo račune. Da imamo svoje principe oko kojih nema pregovora. Muda labudova. Uvek ima razloga da se pregovara oko principa. Život nije bajka, život je gadan. I retko ko dobije sve što očekuje. U principu, moramo se zadovoljiti onim čega se uspemo dočepati, i to je to. U životu morate raditi kompromise. Morate vagati. Proceniti rizik i dobit. Vrlo često u životu morate pognuti glavu. 

Kad god u životu nisam pognula glavu našla sam se u nebranom grožđu. Kako god moj mozak bio kalibrisan, za ovaj i ovakav svet definitivno nije. To je osnovni razlog što sam fantast. I što ne volim ljude, ni ovaj svet. Zvuči ko jeftino američansko budalasanje, ali ja to živim na svojoj koži oduvek. Zato marš. Znam da moj mozak nije kalibrisan za ovaj svet (državu?  Hm.) i da je to nužno zlo s kojim se moram pomiriti. 

Jer, to jeste nužno zlo. Neki ljudi moraju progovoriti pa makar ih to koštalo glave (ko što mene košta, maltene, kad god sam progovorila). Ako ih niko ne želi čuti, onda nađu ovakva mesta i laju na zvezde. I to bi trebalo biti to. To bi moralo da vas zadovolji. Da sam mlađa, ili da još uvek imam snage, možda ne bih odustajala. Možda bih naterala sebe da po ko zna koji put, usprkos svim očiglednim, celoživotnim razlozima protiv, još jednom skupim svoje prnje, svoje krvavo srce, svoje izneverene nade, svoja neosnovana očekivanja, svoju jebenu (i višestruko jebenu) nadu; i probam ponovo. Drugačije. Ali, kako da to uradim sada?

Svet je kakav jeste, gadan. I ljudi su kakvi jesu, i dele se u dve grupe.  I nikog živog ne zanima šta ja mislim, i čak i kad misle da imam mozga, žele da ga drukče kalibrišu. Ja, prosto, nisam dovoljno dobra da bih dobila i jedno i drugo. 

Koji vam još razlog za depresiju treba? 

petak, 8. studenoga 2019.

Igra prestola

Erica Y. je bila jedan od mojih omiljenih "mislilaca" (?) tokom gimnazije. Nikad mi nije bila idol, jer u ne verujem u instituciju idola i nikad za veka nisam imala jednog. E.Yong je fantastičan medijum za nedozrele (da ne upotrebim kakav gori izraz) ženske mozgove. Osim ako niste odrasli pod kamenom, u manastiru ili kakvom sličnom religijskom kultu, teško da će biti mnogo toga što vam se kod gospođe Y. neće dopasti čak i danas. Podrazumevajući, naravno, da ste žensko, i srednjoškolka.

Gospođa je Y. imala mnoge zanimljive teorije (naglašavam da se radi o Strahu od letenja, ostale njene knjige ne volim naročito), međutim, nije mi namera da razglabam o svima njima sada. Bio bi ovo jedan mnogo duži blog nego ih ionako pišem.


Ja nisam dovoljno mlada da bih bila radikalni feminista, niti, kad smo već kod toga, politički korektna. U vreme dok sam odrastala, glumci u filmovima su psovali bez da ih se bipuje, pušili, deca su se igrala po ulici bez nadzora odraslih (i niko nije zvao socijalnu službu zbog toga), određen nivo nasilja (u cilju i smislu priče) kao i gole ženske grudi nisu bile naročit tabu na filmskom platnu. Verovatno sam pristrasna (svi smo pristrasni kad se tiče našeg detinjstva) ali ne sećam se da je iko dizao galamu oko crnog humora ili čak "uvredljivog" humora. Čini mi se da je malo šta u ono vreme smatrano svetom kravom u koju se ne sme dirati. Ja ne verujem u svete krave, i mislim da je sve podložno diskusiji, sučeljavanju suprotnih mišljenja, slobodno, bez da se iko s bilo koje strane debate automatski etiketira nazadnim, rasistom i fašistom. Naročito sam mišljenja da, kad se tiče humora, ništa ne treba da bude sveta krava, tabu. Tu ne bi smele postojati teme koje "nije politički korektno" pominjati.

Još uvek se s oduševljenjem sećam određenih britanskih humorističkih serija kojih bi realizatori danas bili bukvalno spaljeni na lomači. 

Dosad ste shvatili da ne volim politički korektnost.

Elem, da se vratimo fabuli radnje. Erica Y. je imala teoriju da su žene snaga iza prestola. Njoj se to nije dopadalo, jer je, bivajući rani feminista, (i posve u skladu sa današnjim femkinističkim trendom), smatrala da bi žena trebala bit snaga po sebi, i da se ne bi trebala služiti trikovima i manipulacijom da bi postigla šta hoće. Za razliku od današnjih feminista, međutim, Erica, kao raniji egzemplar te vrste, nije poricala biologiju. Ona je govorila da je to biološki uslovljeno i prirodno u ljudskoj vrsti. Primedbe koje je iznosila, odnosile su se na to da se takav rezon treba menjati, ma koji razlozi (i)za njega postoje.

Time je, naravno, samu sebe pljunila u lice, jer, ako je nešto biološki uslovljeno i prirođeno ljudskoj vrsti, sve što pokušava da promeni taj tok, automatski bi značilo devijaciju i, shodno tome, bilo unapred osuđeno na propast. Možda zato Erica nikad nije ponudila konkretno rešenje, konkretne korake koji bi bili potrebiti da se njena ideja ostvari. Možda zato što nije znala kako

Možda zato što ne treba?

Prošlo je dosta godina od moje gimnazije, međutim, nekako sam propustila da shvatim zašto bi se snaga iza prestola tumačila kao manipulacija i trikovi - po defaultu. Ako su i muškarac i žena svesni o čemu se radi, kako to može biti prevara i manipulacija? Sasvim sam sigurna da ima brdo budalastih muškaraca koji ne prepoznaju manipulaciju čak ni kad im vrišti u lice (svaki dan gledam žene koje to rade, na opšte veselje njihovih partnera (kao i usputnih svedoka) koji ostaju blaženo nesvesni). S druge strane, poznajem bar isto toliko muškaraca koji su potpuno svesni kad njihove bolje polovine glume ludilo, i ne daju se prevariti. Problem je u tome što izraz "snaga iza prestola" automatski podrazumeva neku kučku koja šapće svom čoveku u uvo, radi mu iza leđa i gura svoje sopstvene ciljeve ne mareći za njega uopšte - osim kao sredstvo. 

Što se mene tiče, isti sam izraz uvek tumačila kroz savet, ne manipulaciju i laži, kamoli rovarenje iza leđa. Ma šta se o tom izrazu misli, ja imam svoje lično tumačenje njega, koje možda zaslužuje čak i drugo ime, ne bi li ga se prestalo brkati s prethodno navedenim. Ako su čovek i žena posvećeni jedno drugom, onda niko ne manipuliše, niko nikome ne radi iza leđa, niko nikog ne laže i oboje imaju iste ciljeve u životu.

Ako je muško u toj priči neko ko je isturen napred, simbolički rečeno, neko ko će se potruditi da se stvari realizuju (u mom ličnom kanonu, to je jedna od stvari koje muškarci rade, odnosno trebalo bi), zašto je problem ako upita ženu za mišljenje (ne bi li to trebalo bit normalno?), posluša njen savet, uradi kako mu je ona savetovala? 

Koji je problem u tome?

Problem je ako sama veza nije zdrava, ali onda je ljudima u njoj, i ženi i muškarcu, ovo o čemu pišem najmanja briga.

Naravno, reći će mi, a što žena ne bi trebala bit ta koja se brine da se stvari realizuju, dok je muško snaga iza prestola, i savetnik?

Ne znam drugi odgovor na to osim ličnog: zato što se meni lično takva dinamika u braku/vezi ne bi dopala.

Kamoli takav jedan muškarac. 

subota, 26. listopada 2019.

The Amazons Ride Again

Ako bih napisala još jedan tzv. besni post, mislim da bi mi određene institucije zakucale na vrata. Ali ovaj je blog, zapravo, u tu svrhu i napravljen. Ne, ne zato što sam "nezadovoljna kućanica" iz razloga koje biste pomislili, već jer sam, prosto, nezadovoljna. I besna.

Kako, do vraga, ne bih bila?

Prestaću koristiti internet ne zvala se ja Đorđe. A ne zovem se Đorđe. Skuvam ujutro kafu, zapalim prvu cigaru, otvorim laptop, i među prvih pet stvari koje mi iskoče u trendingu (ili kako se već vraga to zove), jesu iskustva muškaraca sa ženama na radnom mestu. 

Sad, pitaćete, pa? Šta tu ima pa da te iznervira? 

Ako vam prepričam samo jedan od postova koji kaže (ne citiram od reči o reči, naravno): "Pre par nedelja imali smo jednu od uobičajenih obuka o polnoj ravnopravnosti, sexualnom uznemiravanju itd, tokom kojeg nam je, između ostalog, rečeno da - mada u biti nije explicitno sexistički gest - rukovanje se može posmatrati kao takav, pa ga je najbolje izbegavati. Usput, obuka je navrat nanos organizovana pre no joj je bilo vreme(?), zato što je kolega dobio zvaničnu opomenu za sexizam jer je trudnici s detetom u rukama, na kiši, otvorio vrata. Ona ga je tužila jer je "sama sposobna otvoriti vrata", odnosno njegov je čin bio sexistički"- ako vam navedem samo taj jedan post, hoćete li i dalje misliti da dižem galamu ni oko čega?

Ma gde đavla beše onaj smajli za facepalm? Ili onaj di sam se obesila međ šunke na tavanu.

Mada, postovi (prepuni užasa koji ne možete ni zamisliti, zapravo) nisu u stvari ono što me je pogodilo. Pogodilo me je sveopšte mišljenje, ujedan glas kojim su svi prisutni muškarci vikali, a koji se u principu svodio na sledeće:


Izbegavati žene. Ne dolaziti s njima ni u kakvu korelaciju. 

Izbegavati čak i svaki razgovor koji se tiče posla, a moguće ga je izbeći.

Ni slučajno ne ostajati nigde ni sa kojom i kakvom ženom nasamo. Ako moraš, potrudi se da još neko bude prisutan, u smislu eventualnog budućeg svedoka.

Ako imaš auto, natrpaj sva sedišta nekim đubretom kako bi imao izgovor da nijednu ženu nigde ne povezeš.

Donesi na radno mesto fotografije izmišljene dece, ili nabavi lažnu burmu, kako bi izbegao da ti se neka nabacuje, pa posle kad je odbiješ, ode da te prijavi za sexualno uznemiravanje, iz inata i povređene sujete. (Ovo je bio ozbiljan savet jer se bar trećina postova ticala žena koje su pokušale flertovati, bile odbijene, i onda otišle i gnusno se osvetile.)

Nikad se ne vozi sa ženom sam u liftu, ako lift nema kameru.

Po mogućnosti snimaj svaki telefonski razgovor. 

Nemoj da se ženiš, nemoj da muvaš nikoga, nije vredno truda a možeš se nać u velikim govnima.

Odbaci žene.

Ostani sam.

1984, iko?

Pre nego neko celu ovu moju tiradu odbaci ko izmišljotinu napumpanog, patrijarhalnog (belog?) muškog ega, reći ću da se Iluminati i ravna zemlja nisu pojavili nigde u postovima, i da,  ako je i dve trećine od par hiljada ljudi tamo lagalo, još uvek ih ostaje zabrinjavajući broj koji je ispričao bar polovičnu istinu - što je dovoljno strašno.

Ništa nije strašno, rekao bi neko kog sam nekad poznavala, ali ako nešto jeste, to je današnje društvo.

Lično znam određen broj žena koje bi sad rekle: ma ko im jebe mater. MiliJon godina muškarci tlače žene, drže ih u ropstvu, kupuju ih i prodaju, tuku i siluju. Ako se sad situacija promenila, pa neka je. Nek sad oni malo žive u strahu. Nek sad malo oni vide kako je to. 

Ne znam luđakinje koje su lajkovale klip kako žena gazi kolima svog momka koji ju je varao, ali znam da bi i one rekle to isto. Što nije toliki problem. Problem je što bi, da je to bio momak koji kolima gazi svoju nevernu devojku, sve do jedne skočile na noge i zaurlale: "Mizogonista! Zlostavljač! Muška svinja! Beli (?) patrijarhalni povlašteni muškarac! Pa ona valjda ima razloga što ga je varala!"

Naravno, on nema. On je samo svinja. 

Dvostruka merila, iko?

Poremećeno društvo, iko?

Ne kažem da je prevarena žena trebala okrenuti drugi obraz, ali kažem da i ona koja je zgazila čoveka, i sve luđakinje koje su joj aplaudirale, trebaju ići u zatvor. Odmah. Koliko juče. Zato što se ljudi ne gaze kolima, i zato što niko pri čistoj svesti ne ide okolo i podržava linč. 

I to moram da objašnjavam? U 21. veku? Neverovatno.

Na stranu to što bih trudnu idiotkinju (da, napisala sam: trudnu idiotkinju) ja lično ostavila na kiši, kao i da sam počela ozbiljno razmišljati da odsad nijednoj trudnici u prevozu više nikad ne ustanem - jer, božemoj, može ona sama. Ne pada mi na pamet da me neko proglašava sexistom i pravi mi probleme u poslu i životu zato što sam bila ljubazna spram stranca, čovečna.

Problem je što feministkinje uopšte ne uviđaju do kakvih je posledica dovela njihova agresivna retorika, i još opasnije delovanje. Problem je što feministkinje uopšte nisu svesne kakav su užas počinile kad su čak i mene, ženu - da ne pominjem muškarce - naterale da počnem da razmišljam na taj način.

Malo je reći da sam bila zgrožena čitajući iskustva muškaraca i ostale  koji im daju savete. 80-ih je Fatalna privlačnost bila fikcija i razbibriga u dokolici, da bi dvajst godina kasnije postala realnost. Ko je verovao da je tako nešto moguće? Ko je uopšte i sanjao da će tako nešto postati stvarnost??

Nema šanse da me ubedite. Društvo u kojem su muškarci odlučili da im je isplativije da ne samo prestanu da zaobilaze žene na poslu u širokom luku, već i da im je mudrije da bagatelišu kompletni ženski rod kojem više ne veruju i za kojeg misle da više nije vredan mogućih problema koje donosi - definitivno je osuđeno na propast. 

I ne, nikakvo feminističko bulažnjenje neće me razuveriti, nikada. Ljudi zaboravljaju da feminizam danas nije pokret za ravnopravnost. Ne u stvari. Ko je ikad zagrebao ispod površine i pročitao ma šta iz trenutne feminističke literature? Today's feminism u korenu nosi nešto kao što je "empower".  Danas je ta reč na usnama svakog feministe. Empower nije jednakost. Definicija: empower, verb. Give (someone) the authority or power (to do something). 

Give (someone) the authority or power.

Nad čim, kim? Kakvu moć, zašto moć? Šta, jel smo se sastali ovde da bi se svetili? Šta je ovo, čas veronauke? Istočni greh? Parcijalni? Dosad su se "sve žene rađale grešne", sad je došao red na nas? Pa se danas "svi muškarci rađaju grešni"?  

U Australiji je izbila opšta uzbuna kad je tamo neki lanac odeće plasirao majicu na kojoj je pisalo "Boys will be boys". Odmah su morali povuć iz prodaje taj mizogonistički, patrijarhalno-beli, sexistički proizvod.   

S druge strane, kad su izašle majice s natpisom "Girls are smarter", to je izazvalo opšte oduševljenje. Nakon što se neki nesretnik pobunio, kompanija koja je napravila majice rekla mu je da natpis "empowers young women" (u pitanju je dečija odeća). 

A jel?

Boys ne treba da budu boys. Bolje da budu leprikoni i jednorozi, transexualci ili najbolje da ih se odgaja tako da uopšte i nemaju pojma da su boys. A girls su, svakako, pametnije. 

Najpametnije što je ljudski rod ikad iznedrio, pretpostavljam, evolutivni vrhunac. 

I onda, šta će nam koji moj muškarci uopšte? Neka plate sve što su im dedovi radili pre pet vekova. Nek svaki današnji šmokljan plati za ono silovanje koje mu je predak počinio dok smo još trčali gologuzi naokolo. Nek hodaju pognute glave, nek se stide, nek svaku rečenicu počinju sa: izvinjavam se... Nek otrpe svaku lažnu optužbu za sexualno uznemiravanje (ne sekirajte se, ima ih ihaha), nek im karijera i život budu upropašteni čak i kad se dokaže da su bili lažno optuženi, nek ćutke trpe kad ih svaka entitled guska na ulici pljune zato što joj baba nije imala pravo glasa  - nek crkne, govno belo i patrijarhalno! - i, svakako, okupljajmo se vikendom na gradskim trgovima da, uz kokice i colu, uživamo u predstavi gaženja kolima još jedne budale koji ga nije bio u stanju držat u pantalonama. 


Ma šta? Kill 'em all! 

I onda će planeta najzad bit idealna, paradise. 

Nego, šta ono najposle bi s Amazonkama? Vide li ih neko skoro? Izumrle, ma šta kažeš???

To je naverovatnije samo mit. Ma šta kažeš???

četvrtak, 17. listopada 2019.

Svako zašto

Čovek bi se zapitao zašto sam besna. Celoživotni PMS, otkud znam? Možda bi se čovek mogao zapitati zašto sam povremeno i u vezi određenih stvari konstantno besna. Ni PMS ne traje ceo mesec. 

S druge strane, zar nikom ne padne na pamet da se zapita: kako ne biti besan? Gde živite vi? S kakvim to angelima živite? Šta nije u redu s vama?

Ja sam, hvala na pitanju, dobro. 

Sad, logično bi bilo da odgovorite: pa da! Naravno da si besna! Naravno da te razumemo! I mi svaki dan ustajemo u ovoj ludoj zemlji, na još luđem Balkanu, na planeti koja je postala luda naročito. Savršeno nam je jasno... Nije.

Sve sam ja to, što bi rekli u mom kraju, prebobala. I ludu zemlju, i Balkan, i kompletnu jebenu civilizaciju. Ne zanima me politika. Vesti nisam gledala jedno 5 godina. Tv ne palim. Da se sutra zarati, saznala bih samo ako bih zatekla tenkove pod prozorom. Ako ćete iskreno, zabole me baš za sve to skupa. Pisala sam ovde o nekim zemljama (i narodima), ali to nije značilo da sam u vezi njih uznemirena. Prosto sam navodila fakte. No hard feelings.

Onda, zašto? Svako zašto svoje... Da.

Slučajno - nikad tražeći - naletiš na recenziju neke knjige ili filma, naprimer. Kritiku. Danas je svaka budala sebi kritičar, i smatra da je dovoljno kvalifikovan ako poznaje bar trećinu azbuke. Imati pravo na svoje mišljenje je jedno, a mrčiti gluposti i besmislice nešto sasvim drugo. Misliti i cveće brati. Da.

Naletiš tako na nepismene maloletnike, ili, još gore, nepismene odrasle, kako iznose svoje kompetentno mišljenje da je isti (film) dug, dosadan, nema radnje (prevod: nijedan auto u celom filmu nije sleteo s litice i potom planuo, na veselje teletabisa). Ili još odvratnije: kako je film nemoralan (prevod: u jednoj sceni neko je uslikan golih grudi. Ženskih, naravno. Iz nekog razloga, gola muška dupeta uglavnom se tolerišu.), vređa religiju, manjine, feministe i ostala fantastična bića; pa ono što me naročito raduje, i uvek volim da pročitam: "Film/knjiga je sranje, ništa nisam razumeo."

Kod te izjave uvek se kroz gnev smejem. Jer šta uopšte odgovoriti (naravoučenije: nikad ne odgovarajte imbecilima po internetu, makar vam o tom život zavisio) na to? Imaš pola mozga u glavi, što te sprečava da razumeš prosto proširene rečenice, i smatraš da je tvoje mišljenje (?) kompetentno?

U redu je, mili. Evo sad lepo uzmi ove bojice, i idi tamo u ćošak da mi nacrtaš nešto. Čiča Glišu. I pazi samo molim te, bojice se ne jedu.

Neverovatno.

Mislim da najviše pizdim zbog ničim utemeljene, ignorantske arogancije miliona ljudi širom planete. Svaki dan - ne tražeći! - naletim na neke koji su upali u zamku, pa ukazali retardima da ih staratelji traže negde po parkingu. Odmah me glava zaboli, jer znam kakav će odgovor biti: svako ima pravo na svoje mišljenje. 


Jeste, ima. Ali nema svako pravo da ga javno iznosi po mestima koja su van dosega njegova znanja, ili inteligencije. 

Znate?


Postoji razlog zašto, čak i kad gledam ili čitam stvari iz te oblasti, nikad ništa ne komentarišem o, šta znam, astrofizici. Ili geologiji. Teško da ćete me zateći kako se upuštam u diskusije o tenhnikama čuvenih pijanista. Sigurna sam da nigde duž milijardi i milijardi kablova Mreže ne možete naći da sam napisala i jednu jedinu reč o stručnim aspektima medicine, bilo koje i kakve vrste nauke, istraživanju svemira i istorijskom nasleđu opskurnih kultura za koje sam samo u prolazu čula.


Jel uopšte potrebno da me se pita zašto.

Zato što jedino što o muzici mogu reći to je da mi se sviđa odnosno ne sviđa, naprimer, dok o svemu ostalom gore pobrojanom nemam za reći ni toliko. Nemam dovoljno znanja da bih se upuštala u raspravu ili iznosila svoje laičko mišljenje. Nisam kompetentna. 

Pa šta, reći će. Pa šta što nisi. Nisi ni sociolog, ni psiholog, pa pišeš na mestima koja se tim poljima bave. Šta ćemo s tim? 

S tim ćemo - naprimer! - napomenuti da o socijalnim i psihološkim fenomenima pišem tamo gde se okupljaju laici ko što sam i sama. Skupa s drugim laicima, pišem ko laik. Nikad se još nisam upustila u diskusiju sa diplomiranim sociologom, mada ponekad poželim da se dočepam jednog. Ali čak i tada moji argumenti teško da bi bili pravovaljani. Čak i tada bih morala priznati da nisam položila ispite, pročitala svu literaturu i da je moj pogled, da prostite, pas laje vetar nosi. Profesionalcima za zabavu. 

Zatim, postoji još nešto, ali to se pre tiče kućnog odgoja nego bilo čega drugog. Ima tema o kojima bih imala štošta za reći, i puno pravo da ih kažem, jer su napisane/postavljene od strane laika i namenjene su laičkoj publici. I ne mislim na filmove. Filmove sam uzela tek kao egzamplar. Govorim o određenim društvenim pojavama, između ostalog. Međutim, više nego često ja prosto zaobiđem. Ne jer ne bi imala šta reći, već zato što mi je stvar toliko odbojna, gnusna, glupa ili besmislena, da nemam nikakvu želju trošiti svoje vreme na nju. 


Kako da to pobliže objasnim? Ajde da opet uzmem filmove i knjige kao primer. Pre nekako sam pisala kako sam na Amazonu slučajno natrčala na neku grozotu koja se zove (sedite, ako stojite) My Serbian Wolf. Ne moram napominjati da je u pitanju erotsko-romantična novela, ili kako se god prokleti žanr već zove. Na pamet mi nije palo da se ulogujem i napljujem đubre, mada imam pravo na svoje mišljenje i kad neko već javno pokazuje svoje prljave gaće, i ja mogu javno da ukažem da su usrane. Isto tako, naprimer, nikad za veka nisam komentarisala trailere za Transformerse i slične imbecilnosti, mada, opet, imam pravo na svoje mišljenje itd, itd. 


Zašto? Zato što, više nego što imam pravo na sopstveno mišljenje (koje je danas već toliko oveštala fraza da je izgubila svaki smisao), smatram da, ako mi se nešto ne sviđa, prosto ignorišem i produžim dalje. Zato što mislim da je to zdravorazumski. Zato što se uvek zapitam - nakon što se dobro isplačem smejući se nad kakvim pljuvanjem đubreta - ako ti ljudi to ne rade za novac (ti koji pljuju đubre naokolo), onda koliko su, jebote, dokoni? Pa mogla bih provesti ceo vek pljujući retardirane besmislice na koje natrčavam bar deset puta dnevno. Nije nikakav problem - ako će neko da me plati da to radim. Ovako, šta?

Plašim se da čak i oni koji prepoznaju đubre i napljuju ga, u principu nisu mnogo drugačiji od samoproklamovanih "stručnjaka" i "kritičara". U biti i jedni i drugi rade isto. Priznajem i spostvenu krivicu po tom pitanju, jer ni ja nisam u stanju zaobić baš svako đubre i baš uvek ostat nema. Priznajem da ni u kom slučaju nisam kompetentna, i da se u stvari igram boga, višeg bića. Što je, osim što je glupavo, još i bezobrazno i nekulturno. 


Pa, pitaćete nasposle, šta je to zbog čega si, u stvari, besna? Zbog nestručnog (prevod: debilnog) mišljenja koje ljudi iznose, ili zbog iznošenja mišljenja kao takvog?

Rizikujući da ispadnem licemer, pitaću vas jeste li uopšte svesni koliko je često to jedna te ista stvar. 

utorak, 15. listopada 2019.

Tresla se gora

Pre nekako sam se našla u prilici da čitam određene ljude koje sam, tokom jednog određenog perioda svog života, cenila.

Ne, ne radi se ni o kakvim afirmisanim i etabliranim piscima. U pitanju su laici poput mene, samo što su, za razliku od mene, relativno poznati po mreži i imaju krug sledbenika. One koji, kao što sam nekad i sama, cene njihove reči.

Ne znam o čemu se radi. Možda život koji me nije častio prethodnih godina. Možda puki protok vremena. Međutim, fakt je da sam pre nekako ponovo naletela na te rodonačelnike i nosioce pisane reči, i mada sam bila ubeđena da znam šta da očekujem, desilo se nešto potpuno obratno.

Naime, ti su me ljudi - ljudi koje sam nekada udivljeno čitala, zapanjena njihovom mudrošću i razumevanjem života i svemira - sada ostavili potpuno hladnom.

Ne, to nije dobra reč. Ne samo hladnom, već i u pokušaju da sprečim prevrtanje očiju. 

Nakon svega, ostala sam da se pitam jedno: da li neki od nas ikad odrastu?

Sad bi mi cinici rekli: postavljaš tu stvar naopačke. Ne radi se o tome da oni nisu odrasli, već da si ti postala previše negativna. Možda je i tako, ne znam. Pouzdano znam da sam odavno izgubila maltene sve iluzije koje sam o životu i ljudima imala, i da danas iza sveg što se dešava, iza svačije reči i gesta, tražim proračunatu pozadinu. I znate šta? Na neki mi način bude drago kad je nađem. Ne jer mi to godi egu, nit jer pronalazim ono što tražim. Ne. Bude mi drago jer mi se tako čini jedino logično i smisleno. Kad kod čoveka ne mogu da vidim određen motiv, to me zbunjuje i muči. Motiv mora postojati, i ako ga ne vidim, to znači jedino da je dobro skriven - što je naročito gadno. Zašto je motiv skriven? Većina ljudi svoje motive nosi na rukavu, ako umete da gledate. Nepoverljiva sam s onima koji ih kriju. 

Kako god, ne znam koji je razlog, osim što sam možda stvarno postala negativna, ali brate slatki, koji je đavo s njima pa da su neprestano toliko pozitivni?

Nema šanse da poverujem da je to razumnom i odraslom, zrelom čoveku moguće. Ako imaš 50 godina a i dalje sereš naokolo o dugama i letećim jednorozima, definitivno ću se pitati šta s tobom nije u redu. Neću misliti kako si prosvetljen. Neću težiti tvom pragu svesti s kog, ko s oblaka, odgore posmatraš obične smrtnike. Svakako ti se neću diviti. 

Najverovatnije ću misliti da si blesav.

Ti ljudi koje pominjem imaju sledbenike zato što niko neće da sluša negativna sranja. Svi žele da čitaju o univerzalnoj vrednosti ljubavi koja uvek pobeđuje. Svi žele da klimaju glavom nad rečenicama u kojima razumeju svaku treću reč, a smisao ne uopšte, jer niko neće da ispadne budala u društvu. Kako to znam? Odakle mi pravo da se tako frljam objašnjenjima? 

To su mi pravo ostavili u amanet onda dok sam i sama bila sledbenik. Odatle mi pravo. Jednom sam i ja bila deo kulta. Verujte bivšem Jehovinom svedoku da zna šta priča. 

Ali ne govorim ovde o sledbenicima. Govorim o ljudima koje slede. Pokušala sam, kako rekoh, u njihovim tekstovima, postovima i blogovima naći ono što sam nekad nalazila. Ne samo da to nisam našla, zapravo nisam našla ništa. Rečenice su bile iste kao što ih pamtim: estetski lepe, ako estetiku poistovećujete s teškim čitanjem i još težim hvatanjem smisla i razumevanjem pročitanog; bile su to duge rečenice s vrlo malo interpunkcije i neprijatnim osećajem kad dođete do tačke - potrebe da rečenicu, kolika god da je, pročitate još jednom. Jer niste baš sigurni šta je pisac hteo da kaže. Onda sam shvatila u čemu je caka, i zašto tako pišu (verujem, najveći deo njih, ako ne i svi, potpuno nesvesno). Kad pišete na taj način (a ako malo razmislite, odmah ćete razumeti kakav je to način, jer ste i vi sami bar deset puta u životu upali u zamku u kojoj sam i sama bila i o kojoj upravo pričam), u principu svako može da vas tumači onako kako mu odgovara. Ljudi koji pišu jasno i konkretno, mogu zainteresovati samo istomišljenike. Međutim, ljudi koji pišu tako kukuljasto da se svaka guska oseti počašćena pomislivši kako je upravo ona razumela poentu - takvi ljudi, realno gledano, mogu privući ma koga. Teme o kojima pišu uvek su do te mere opšta mesta i univerzalne da je praktički nemoguće da baš niko ko čita ne pronađe nijednu jedinu stvar s kojom će se složiti.  

Naravno, to u isto vreme znači da oni, zapravo, ne pišu ni o čemu. Ne pišu ništa.


Snaga ljubavi, moć pozitivne misli, smisao života, mudrost iskustva, čoveče ne idi malen ispod zvezda! Čovek samo srcem dobro vidi - suština se očima ne da sagledati.

Itd, itd. Kapiš?

Uvek su mi bili odvratni priučeni, amaterski filoSofi, koji su dangubljenje i sposobnost da hiljadom reči ne kažu apsolutno ništa doveli do savršenstva, ali ne pričam sad o njima. Oni su jedna mnogo ozbiljnija tema, što je paradox, jer u životu ne rade ništa ozbiljno.

Ne, poenta je samo u tome što ovi moji nekadašnji predvodnici kultova ne ulažu baš toliko truda u svoje slovo koliko gore pomenuti, i ma koliko zakukuljeno pisali, ipak nešto najposle i kažu - za razliku od ovih gore pomenutih, takođe. Nažalost, ne kažu ništa pametno. Zapravo, do te mere prežvakavaju jedno te isto - i to uzimajući premise od ljudi koji su iste mnogo bolje odžvakali - da se može reći da pišu ni o čemu. Mislim, ni o čemu novom. 

U principu, kad vidim da se ljudi frljaju opštim mestima i univerzalnim istinama, obično shvatim da se radi o maloletnicima koji još uvek žive pod zaštitničkim krilom svojih roditelja. (Isto vredi i za internet-ratnike, ali šta oni pa drugo i rade nego se frljaju opštim mestima?) Međutim, neobično mi je to što za neke od ovih o kojima večeras drobim, pouzdano znam da su mnogo stariji i od mene. U čemu je caka s njima? Kako je moguće da 55-ogodišnjak dočeka te sede vlasi i dalje doslovce verujući u najomiljeniju školsku lektiru ikada (zbog kratkoće), Malog Princa? Ja volim Malog Princa, ali ne verujem da je njegova logika apsolutno primenjiva na realan život. Kako je moguće da ljudi odrasliji od mene misle drukče? Nemojte mi reći da nikad u životu nisu bili razočarani, ostavljeni, da im niko nikada za po stoleća nije zabio nož u leđa, da nikad nisu imali teške periode u životu. Nemojte mi reći da ih žene nisu varale i ostavljale zbog kumova. Nemojte mi reći da nijednom otac nije umro a da se s njim nisu stigli izmiriti. 


Nemoguće je da čovek star po stoleća veruje u bukvalnost Malog Princa.

Pa ipak, neki veruju. I nek veruju, ma koliko to meni izgledalo neverovatno. Ajde da zbogradi teme kažem kako verujem da oni veruju.


Ali to niukoliko ne utiče na vrednost njihovih misli koje stavljaju na papir (ekran). Koju, ja, eto, više ne uviđam.

Kad sad uzmem da ih čitam, osećam se kao da su me prevarili. Kao da su mi obećavali pomeranje kontinenata i planina.

A na kraju se od sve muke samo miš rodio. 

Mislim da bi ljudi koji imaju sledbenike morali paziti šta pišu. Ako ni zbog čeg onda zbog sosptvenog morala koji toliko visoko uzdižu. 

Mnogo tražim? Od velikog se čoveka ne može tražiti - mnogo. 

Od miša, može.

subota, 5. listopada 2019.

Vikings, interrupted

 

Do pre manje deset godina, govorila sam da je Švedska/Skandinavija najviši domet Zapadne civilizacije. 

Sve što je Zapad propagirao, sve čemu je stremio, činilo se da su skandinavske zemlje (Švedska kao prva) postigle. Demokratija, ljudska prava, socijalna sigurnost, uređena država, niska stopa kriminaliteta, udoban život građana, najkvalitetnije obrazovanje na planeti, prosvećene i napredne ideje sprovedene u praksi... Činilo se da imaju sve. Činilo se da su živi dokaz da je formula ispravna, i uspeva. Činilo se da su kao kamen stenac jak argument protivu svakog ko bi se usudio pomisliti da je Zapad na pogrešnom putu.


Da li zato čudi što sam počela shvatati da je Zapad na pogrešnom putu, onog momenta kad sam uvidela početak propadanja onih koji su na istom putu otišli najdalje, i ostvarili sve ciljeve?


Ljudi van ovog kontinenta, i ignoranti po pitanju ma čega što se dešava van njihovih granica (time prvenstveno mislim Američani), mogli bi pomisliti da u Evropi nema kulture i tradicije do, šta znam, Engleske, naprimer. U zabludu bi mogao zapasti svako (pogotovo ovim mislim na Američane) ko bi zanemario zasebne evropske mentalitete, pa pomislio da ako neki narod nije dovoljno teatralan u iskazivanju svoje kulture - istu i nema.  Međutim, samo među najzatucanijim amerikanizovanim mozgovima u Evropi naći ćete one koji misle slično. U principu, Evropljani su potpuno svesni da svi mi ovde imamo neke svoje istorije i tradicije i da niko nije tikva bez korena. To što skandinavski mentalitet ne maše vulgarno u lice svakom svojim kulturnim tekovinama i civilizacijkim doprinosima - ne znači da ništa od toga ne postoji. To samo znači da nisu vulgaran svet. 


Kao i svaki evropski narod, i Skandinavci, naravno, imaju golemo kulturno nasleđe.

Da li?

Slušati, u 21. veku, jednog od njih kako govori da ta kultura ne postoji zapravo, i da se prosto sastoji od zbira od strane drugih "uvezenih" tradicija - nateralo me je da pomislim da oni tu kulturu više zaista ne zaslužuju. Apsolutno je smisleno, karmički opravdano, kako god hoćete; oduzeti im svako pravo da se još uvek na bilo kakvu kulturu i tradiciju pozivaju. Ako su u stanju sami pljunuti na nju - od volje im. Ja se slažem. Eto, nemate nikakve tradicije ni porekla, nikad tokom istorije ništa niste postigli, tikve ste bez korena, i nemate nikakvog razloga da postojite.


Može?


Danas je loša ideja čak i pominjati takve gluposti kao što su kultura ili tradicija. Prošlost je nešto u vezi čega ljudi reaguju na dva načina: ili je koriste kao loš primer svega, ili prosto prevrću očima. Prošlost je dosadna. Zastarela. Prevaziđena. Koga to još zanima? U današnje vreme, kad nam onaj con man iz Južne Afrike obećava kolonije na Marsu (zanemarićemo što nije ostvario ni prethodno obećanje, i nijedan još njegov kamion bez ljudskog vozača nije uspešno zaživeo na cestama - ali ionako imamo selektivno pamćenje pa koga briga) - šta te briga za glupavu prošlost, i šta te se to tiče?


Pa, šta znam? Možda kad se Izraelci prestanu pozivati na svoje pravo da žive na zemlji koja je u njihovim mitovima i legendama označena kao prapostojbina od pre par iljada godina - pa, možda onda i ja kažem kog još briga za prošlost danas. Možda kad Grci prestanu stavljati veto na pravo jedne nezavisne države da se nazove kako hoće prosto zato što je u pitanju par iljada godina star naziv odavno mrtve zemlje za koju baš i nije najsigurnije da je baš bila grčka u smislu današnjih Grka? Možda kad Englezi prestanu insistirati da svojom zovu zemlju koju su osvojili pre koliko beše godina, i odu iz Severne Irske? Možda kad zbace monarhiju koja je danas ništa više osim frik šou-a? Možda kad Američani prestanu da slave dan kad su provalili u tuđu kuću i izvršili masakr nad legitimnim vlasnicima? 


Naprimer? 


Koga još danas zanima prošlost, hm?


Pa, Šveđane očigledno ne.


I to je njihovo puno pravo. U principu, baš me briga. Ja nemam ništa sa Švedskom, i da li će Švedska prestati sutra da postoji, zapravo me baš briga. 


Međutim, bilo bi pošteno da onda prestanu da prave cmizdrave filmove o propasti koju su sami sebi navukli na vrat. 


Prestala sam imati maltene bilo kakvo poštovanje spram Skandinavije/Švedske ne toliko kad sam uvidela da sam svo vreme o tom delu sveta imala pogrešno mišljenje, već kad su počeli da kukaju okolo kao da ih je neko okupirao i nametnuo im, mimo njihove volje, sve gluposti koje im se dešavaju danas. Kao da to nisu sami hteli. Kao da nisu sami izlazili na biranja. Kao da se nisu sami oholili svojim rezonom i načinima. A jesu. Oni sami. I najveći ih deo još uvek to radi. 


Što koji moj cmizdrite sada?


Ako mislite da ne cmizdre, ne samo da u kući nemate internet, već živite pod kamenom. Izađite ispod kamena i pogledajte "Sweden - Dying To Be Multicultural", naprimer. By Pelle Neroth. To je samo prva kap u moru koje mi pada na pamet. Nakon toga mi dođite pa još jednom recite kako ne cmizdre. Fuj.



Jednom sam pričala sa Šveđaninom baš oko kulture i tradicije, i on mi je potvrdio stav koji imam. Bio je (jeste) skroz ok lik, ali apatičnost i totalna nezainteresovanost za načine na koje mu (im) se rođeno društvo, rođeni narod pred nosom menja i propada, još mi je jednom dodatno potvrdilo da je zaista sramota dozvoliti im pravo da se na ikakvu kulturu ikad više pozivaju.  


Bilo bi smešno da nije žalosno kad pomislite da im je upravo ta kultura, ta tradicija, sopstvena prošlost i sve što su tokom nje radili, omogućilo da danas izgledaju kao nacija dvorskih budala. Neko bi rekao da se radi o paradoxu, ali ja ne mislim tako. Jer, kad bih mislila da je Švedska neki izuzetak u današnjem svetu, onda bih morala priznati da je pravilo ispravno, a ja to ne verujem. Ono što verujem, zapravo, jeste da je Švedska vrhunski egzemplar i najbolji manifest pravila. Švedska je objedinitelj svega što pravilo predstavlja. Švedska je pravilo, ne izuzetak.


Ne vidim šta bi vas moglo bolje ubediti koliko je pravilo pogrešno.



Svaka civilizacija najposle propadne. Ono što prethodi propasti uvek se kroz istoriju odvijalo maltene po knjizi. Prvo bi se dostiglo najviše moguće, isrcpli svi potencijali, uzdiglo do maximuma. Onda bi se došlo do praga preko kojeg više ne ide. Društvo bi dostiglo najviše koliko je uopšte moguće. Zavladali bi (bukvalno ili figurativno) celim poznatim svetom. Nakrcali bi sva moguća blaga. Eliminisali najveći broj bolesti i nedaća koje bi im njihov stepen razvoja omogućavao.  Građani bi počeli da žive najbolje koliko mogu, a neki i više od toga. Kako bi već pokorili svet (bukvalno ili figurativno), kako bi se enormno obogatili, kako bi razvili najviše koliko im je u moći socijalnu svest, nauku i tenologiju - više ne bi imali nikakvih prirodnih neprijatelja i sigurnost bi iz povlastice prerasla u pravilo koje se samo po sebi podrazumeva.


Šta radi jedna civilizacija kad sigurnost i prosperitet postanu pravilo koje se samo po sebi podrazumeva? Šta radi jedna civilizacija kad sebe uspe da zaštiti od najvećeg broja nedaća na planeti? Šta radi kad dosegne prag preko kojeg se dalje ne može (zaboravite kolonije na Marsu tokom ove civilizacije)? Kako je propao Rim?




Vidite to oko sebe na svakom koraku, nemojte da vam ja sad objašnjavam. I, ako moram da vam objašnjavam, nemate pojma o čemu pričam, i najpametnije da odmah napustite ovo mesto. Nikada se nećemo razumeti.



Nekad su imperatori radili orgije i iživljavali sve svoje kaprice misleći da će živeti večno jer su se izjednačili s bogovima. (Zvuči poznato? I treba. To je poenta istorije.) Kako više nisu imali ni mogućnosti ni volje da se bilo čime zaista potrebitim bave, počinjali su se baviti jedinim što im je još preostalo a to je dokolica i izvođenje besnih glista. Uostalom, što i ne bi? Kad živiš udobno, kad ti je svaki luxuz na dohvat ruke, kad si eliminisao svaku brigu o goloj egzistenciji - a što se pa ne bi bavio glupostima? 




Što ne bi počinjao izmišljati srednje rodove? Ili nepostojeće? Što ne bi uveo ludačke zakone po kojima svaki mentalni bolesnik ima pravo iživljavati svoje nastrane fantazije? Što se ljudska bića ne bi počela u državne knjige upisivati kao jednorozi i zmajevi? Što ne bi dozvolio ljudima da se venčavaju jastucima s likom omiljenog anime karaktera? Ili kerom? (Ne brinite, to se zaista desilo pre nekako, dok ste vi čučali pod svojim kamenom. I još uvek se dešava. Leprikoni nijedni.) Što ne bi počeli odgajati svoju decu u totalnoj ignoranciji kojem polu pripadaju? To što sutra neće znati dal' ih sexualno više privlači žensko, muško, jastuk, ker ili rođeni otac-majka, pa šta? To što će doživeti nervni slom jer im se nikad nije usadio pojam ličnog identiteta pa neće znati di im je dupe a di glava, kamoli ko su, šta su i šta u životu da očekuju, pa šta? To što će ko zna koliko njih sutra da si puca u čelo ne mogavši više podnositi postojanje u totalnoj konfuziji i haosu, pa šta?




To je nebitno. Jedino što je bitno, to je pravo da sutra svako počne sebe nazivati zmajem ili se oženi jastukom, ako tako želi, bez da ga se pošalje u ludnicu ili ga se, nedajbože, javno ismeje/uvredi - što je, svakako, gore. Mislim, uvreda. Gora od ludnice. Gora od bilo čega. Uvreda je najveće zlo na svetu danas. Nemojte samo da mi se neku tu uvredi!



Iskreno, zabole me za Švedsku. Ne mogu osećati ništa za zemlju koja sopstveni pad nataliteta rešava tako što uvozi ljude s druge strane planete. Po zvaničnom priznanju. Ne mogu osećati ništa za narod koji je do te mere lišen samopoštovanja, dostojanstva (i zdravog razuma) da veruje kako je importovanje totalno nesrodne kulture u sopstvenu državu nebitno jer oni sami- bože moj - ionako nikakvu kuturu i nemaju. Pa šta onda ima veze. Šta ima veze što će sutra cela Švedska da klanja u džamijama. Izbeglice bar imaju kulturu. Vi je, po sopstvenom priznanju, nemate. Ma koga više zanimate uopšte?



Da nije žalosno, mogli bi uzet kokice, sest i lepo se smijat gledajući cirkus. Tamo je neki nesretnik pre hiljadu godina išao na nestabilnom čamcu preko pola sveta da bi obezbedio potomstvo da mu ne poumire na surovom severu na kojem ni trava ne raste kako treba, kamoli šta drugo. Tamo su neki morali, u znoju lica svoga i u još težoj muci i gladi, izmišljati ingeniozne načine za preživljavanje, pa se još protegnuti i preko toga, izdići se iz divljaštva, začeti države, osigurati granice, opismeniti se, iznedriti velike državnike, mislioce, pisce i slikare, jebenog Nobela. Tamo su neki morali napregnuti um preko svake tada postojeće granice ne bi li postavili religiju u zapećak zajedno sa sagama gde joj je i mesto, omogućivši time zdravije razmišljanje, svest o realnom svetu i napredak. 



Kao prvo i osnovno, tamo je neki nepismeni i bradati, obučen u kožu i krzna, imao dovoljno hrabrosti da se nastani na retko surovom delu kontinenta, da pobedi prirodu, da se otisne u nezamislivo smele poduhvate, da preživi i izrodi potomstvo koje će ga nastaviti. 



Da ga danas podignete iz groba, pa kad bi pogledao kako mu ti isti potomci ne znaju ni jel su muško il žensko (kamoli šta drugo) i kako mu je zemlja kojoj je položio temelje dobrovoljno predata u ruke totalnim strancima, bez ikakvog otpora, ijedne prosute kapi krvi - nisam baš sigurna da ne se ne bi opet dohvatio sekire. 



Ali koga to boli uvo. Ionako su divljaci, bez roda i kolena, bez ikakvog identiteta i kulture. 


Kome danas više treba Švedska? 


Što se mene tiče, najbolje da što pre propadne. Bar više neće cmizdriti. 


Skål!

Offensive

Otkako sam izašla iz gimnazije, nisam imala želju da gradim karijeru.

Tokom adolescencije, a verovatno i od ranije, otprilike sam pretpostavljala kako ću/bih htela da živim (jednom kad porastem), i, u principu, te su ideje bile budalaština obzirom da su se bazirale na pogrešnoj premisi: totalno pogrešnom odabiru buduće profesije. Kako se me učili, ako se nešto temelji na pogrešnoj premisi, zakljčci nikako ne mogu biti tačni. Moja premisa - uslov koji se morao ispuniti pre nego uopšte dođem u situaciju da ostvarim maltene sve drugo u životu - bio je odabir određenog zanimanja, a po pitanju kojega sam bila u potpunoj zabludi. Imala sam o njemu ignorantske i idealističke ideje proizašle iz mašte i neutemeljene na bilo kakvim činjenicama. Moralo je proći još dosta godina da bih to zaista shvatila.

Jednom kad jesam, kompletan se moj plan urušio, mada me još određeno vreme to nije mnogo sekiralo: naime, tokom istog procesa shvatila sam šta zapravo želim u životu da radim i od čega da živim. Neko sam se vreme trudila (zavaravala?) isto i postići. Tako da nisam naročito brinula, smatrajući da sam, prosto, uvidela grešku, pa se, shodno tome, preorjentisala na drugo.

Već sam jednom napomenula (ovde), kao što u rl govorim stalno, da ne verujem u New Age budalaštine (o kojima više neki drugi put). Ja ne verujem u "potrebno-je-samo-da-želiš" i "moć volje". Iliti - naopako! - "misli pozitivno". Onaj ko neprestano ima samo pozitivne misli, u životu nije iskusio ništa negativno, što znači ili da je a) još uvek maloletna budala (najčešći slučaj), ili b) oduvek je živeo ekstra povlaštenim i zaštićenim životom, ali! O tome neki drugi put. 

"Misliti pozitivno" u mojem slučaju stremljenja profesiji koju (i dan danas) smatram  jedinom kojom bih se ikada mogla, htela, uživala baviti - nije funkcionisalo u ratnim godinama nacionalističke euforije, embarga, totalne sirotinje i degradacije društva (koje traje i dan danas, mada modifikovano). Ja sam mislila pozitivno. Ja sam imala nade i volje. Ja sam činila pokušaje i trudila se. Nisam sedela na dupetu i čekala da mi stvari prosto padnu s neba. Međutim, okolnosti su - kao što uvek i jesu - bile prejak argument. 

New Age leprikoni i jednorozi reći će mi da, prosto, nisam mislila pozitivno nit se trudila dovljno jako, ali ne pada mi na pamet da uzimam u obzir kretenska mišljenja jednoroga po pitanju ma čega. Jednim sam delom objasnila zašto u prethodnom parafu. Kako mali Perica zamišlja stvarni svet je problem (odnosno, biće problem) malog Perice kad jednog dana izađe u stvarni život i kad ga (i ako) realnost tresne posred čela. Zasad tu temu neću razvijati dalje.

Kada mi je postalo jasno da su stvari van moje moći kontrole, i da se nikad neću najest leba od tog zanata, morala sam postati pragmatična i uzeti u obzir realnost. To je rezultiralo totalnom indeferentnočću po pitanju fakta čime bih se uopšte u životu bavila, jer ako nisam mogla da radim ono što sam stvarno htela, svaki drugi posao bio je (i ostao) samo sredstvo da se zaradi za režije. Nikad ni u jednom kojim sam se bavila nije bilo snova i ambicija niti sam o istome imala ma kakva osećanja drukčija od ravnodušnosti. Nije me zanimalo napredovanje, karijera, sticanje boljih pozicija. Jedino što sam tražila to je da posao bude uredno i redovno plaćen, i da mi izaziva što manje glavobolje. Kad bi glavobolja postajala prevelika (što se po pravilu dešavalo) ja sam odlazila. I nisam se kajala, jer to, zapravo, i nisu bili poslovi koje sam htela, nit koji su me ič zanimali. Kako da žališ spram nečeg po pitanju čeg si potpuno ravnodušan, i što ti pride još donosi nepotreban stres? Gluposti. 

Nije, doduše, pošteno reći da je to bio jedini razlog što sam se najposle odlučila da ostanem kod kuće. Jedan dobar deo koji je činio tu odluku bili su (i jesu) moji zdravstveni problemi. Mnoge žene koje znam a koje imaju probleme kao i ja, bile su prisiljene napustiti posao koji su radile čak i kad su taj posao volele, i kajale se jer ga napuštaju. Međutim, to je tako. Nema potrebe da sad plačemo - što su, najposle, i neke od njih shvatile. Jer nisu imale nikakvog drugog izbora. 

Zašto uopšte pišem sve ovo? Zato što sam jutros nabasala na rečenicu neke proslavljene feministkinje koja je u svojoj knjizi napisala (citiram): "We think we know what the wife is up to and what the mother is up to but the single woman is mysterious. I like that mystery. So the term (single woman, pojašnjenje)  is a useful way to hold onto the idea of autonomy that can get so easily lost inside of marriage or motherhood". Kraj citata, Italic je moj, kao i pojašnjenje u zagradi. 

Izjava čuvene feministkinje - uprošćeno, da ne bih prepričavala po knjige - tiče se pogleda (s visoka) na svaku ženu kojoj je preči brak nego njena individualnost. 

Individualnost je ok stvar, i zaista nemam ništa protiv nje u principu. Ljudi su različiti, i silom ih terati u isti tor ne samo da je na duže staze kontraproduktivno, već se kosi i sa zdravim razumom.  Verujte osobi koja je pobegla iz tora. Plativši svaku cenu, i plaćajući još uvek.

Međutim, ono što je mene iznerviralo - u današnje vreme bar imam punu povlasticu da se osećam iznervirano u vezi i najvećih nonsensa, obzirom da je to jedan od temelja trenutnog "prosvećenog, liberalnog društva" - jeste zamena teza. U svojoj knjizi, velepoštovana feministkinja se bavila pojmom "single woman" (moderniji naziv za "spinster", usedelicu) iznevši stav da je ženi ispod časti da se spušta na tako niske grane kao što je brak (koji će, sledstveno, ugušiti svaki vid njene individualnosti, slobode, čega god), i da je termin "single woman" (spinster, usedelica)  uvredljiv, jer podrazumeva onu koja je svoju individualnost, slobodu, šta god, stavila iznad jedne tako ropske institucije - osmišljen da bi se ženski rod držao u poslušnosti. 
S druge strane, ista velepoštovana očigledno i blatantno ne uviđa da svojim stavom u isto vreme radi upravo ono što kritikuje: vređa svaku udanu žena koja se, po njenom mišljenju, automatski i po defaultu odrekla svoje individualnosti, slobode, etc, etc. 

Ma ajde?

Obilje sličnih zamena teza (uz neverovatnu količinu svih ostalih idiotluka današnjih tzv. feministkinja, a o čemu ću, takođe, neki drugi put), jeste jedna od stvari koja me od istih konstantno odbija. I ne samo odbija, štaviše, gadi mi se. 

Evo, ja sam uvređena jer tamo neka kobila koja urla po protestima i koledžima smatra da ima svako bogom dano pravo da me gleda s visoka zato što nemam profesiju i, naravno, ne gradim karijeru. Uvređena sam jer smatra da sam se time odrekla svojeg ja (i mozga, očigledno). Vređa me jer se danas misli kako je svaka žena koja - iz bilo kojeg razloga - odabere da ostane kod kuće  - prosto muževljeva poslušnica i ropkinja bez prava da se o ičemu individualno izjašnjava (kamoli šta individualno čini) i da je, prosto, prepuštena njemu na nemilost (tu nema milosti). Vređa me jer se moji nazori (koji jesu tradicionalni) smatraju nazadnim i nečim čime sramotim sopstveni pol koji se, eto, tako mnogo trudi da žene izvede iz vekovnog ropstva braka (odnosno muškaraca - jer kad feministi govore o braku, oni u stvari misle "muškarac"). Vređa me da me bilo ko gleda s visoka i uzima si pravo da me s prosto  metafizikog stajališta kritikuje zbog izbora koje sam učinila u svom životu - u današnje vreme kad se sloboda sopstvenog odlučivanja i pravljenja ličnih izbora postavlja na pijedestal i uzima kao najviši doseg ljuske vrste (odnosno žena - jer kad današnji feministi govore o ljudskoj vrsti, oni u stvari misle "žena").

Kako vas bre nije sramota?

I da se manemo sramote, uzmimo koje posledice po kompletnu ljudsku vrstu (ja kad  kažem ljudska vrsta, bukvalno mislim ljudska vrsta) može i hoće imati zbog takvog rezonovanja. Zašto bi individualnost bila od većeg značaja nego brak (jer je očito da velepoštovana smatra kako su te dve stvari dijametralno suprotne i nespojive jedna s drugom)? Ako bi svaka žena danas odlučila da prestane da rađa decu (jer su i deca očigledno potpuno nespojiva s individualnošću i slobodom kojima sve žene trebaju težiti, zapravo), kojoj će to nerođenoj deci vrli feministi držati svoje pridike o individualnosti i slobodi sutra?

Nonsense par excellence.

Ali bespotrebno je i besmisleno postavljati takva pitanja danas kad je osnovni imperativ društva razmišljanje u stilu "Posle mene potop" i kao glavne se vrednosti uzimaju jedino trenutne. Danas retko ko uopšte ima predstave, kamoli interesovanja, da razmišlja o posledicama svojih postupanja, jer se naglasak stavlja na momentalno zadovoljenje i iživljavanje ličnih kaprica. Budale misle da se tako gradi zdravo društvo. Ne razumeju da se tako popločava staza za propast istoga. I ne, u tome nema ničeg zdravog. Šta je zdravo u lovu na veštice? Jer ovo što upravo gledate, i što gledate zadnjih decenija već, nije ništa drugo no lov na veštice - onaj klasičan, iz priručnika. Lov na sve koji misle drugačije i ne slažu se s udomaćenim društvenim normama. Nije prvi put da se dešava, mada bi mogao biti zadnji. Nažalost ili na sreću. 

Povampireni lovci na veštice pod krinkom jedinog pravoverja - "savremenog i naprednog" - današnji tzv. feministi i ostala žgadija - u biti su isto što i Španska Inkvizicija. Njihov je osnovni cilj da pozovu na sramotu i krivicu jeretike, pre nego ih spale. Zbogradi zdravog društva u kojem su "tradicionalisti i nazadnjaci" kukolj. I opasnost.

Kao što rekoh, ima mnogo razloga zašto neka žena odluči da ostane kod kuće i ne gradi karijeru. Ima ih mnogo jer je svaka žena za sebe indivudualna. Neke se na to odluče jer im se ne dopada da izlaze u biznis ring koji je stresan, bešćutan, u biti amoralan i u kojem je na snazi samo jedan zakon, pravo jačega. Neke nemaju stomak za tako šta (kao ja, naprimer), a profesija kojom bi se eventualno htele baviti, van je njihovih mogućnosti (ma šta New Age jednorozi govorili). Neke žene imaju određene zdravstvene probleme (kao ja, naprimer). Neke - neverovatno! - u stvari žele da budu supruge i majke. Neke zapravo uživaju u tome.

Lovci na veštice misle da bi se sve one trebale stideti i osećati krivicu.

Pa, ako na nečemu mogu zahvaliti tzv. feministima i liberalima, jeste što su mi dali slobodu da se nađem uvređena nonsensima. Zato kažem, eto, uvređena sam. Vaše me mišljenje vređa. To što govorite, to je hate speech, jer poziva na istrebljenje svakoga ko se s vama ne slaže. Time što propovedate, vi povređujete moj odabir u životu, moje pravo da biram za sebe i postupam kako mislim da trebam. Imperativi koje namećete ženama (i društvu) povređuju moja jebena osećanja.

Kako vam se sad to dopada, ha? 

Leprikoni.

srijeda, 25. rujna 2019.

Prokleta je... Da.

Postoje zemlje koje sam uvek htela da posetim. Znam da je detinjasto, ali nikad neću prežaliti što nisam otišla na krstarenje Nilom. Ili što nisam bila u Irskoj. Imala sam običaj govoriti da mi je srce u Irskoj, ali da ću, posle smrti, otići na Island. 

S druge strane, ima zemalja u koje nikad nisam imala ni najdalju želju otići, čak ni kad bi mi neko platio kompletan put i boravak, i pride dodao džeparac.  Šta znam, naprimer Španija. Ili Rusija. Ili Kina. Zašto? Zato što nikad nisam nalazila išta u tim zemljama što bi me stvarno zainteresovalo, a po pitanju čega me nije mogao zadovoljiti Google. Prosto nikad nisam imala želju, nit me zanimalo da odem lično.

Međutim, postoji zemlja koju zaista ne volim, i u koju bih otišla samo pod izuzetnim okolnostima - kad ne bih imala nikakav drugi izbor, naprimer, a ticalo se života i smrti. Čak i tada, gledala bih da se što pre vratim, pa makar i u ovu nesretnu zemlju suza. Nebitno. Sve je bolje od te zemlje. 

Nisam je gledala blagonaklono ni pre interneta. Internet je prosto potvrdio sve što sam mislila, i dodao još. Poenta: ako želite zadržati svoje dobro mišljenje o ovoj državi, nikada, ali apsolutno nikada ne idite na internet. Pogotovo yt. Internet uopšte. 

Razlog je prost. U pitanju je država koja vlada svetom, pa tako i internetom, i možete se kladiti u svoju desnu ruku da je najmanje dve trećine ljudi na internetu - iz iste. Količina gluposti na koju ćete nabasati nije opisiva pukim rečima. Počevši od trailera za infantilne, teletabis-filmove u kojem svakom drugom neki mamlaz spašava ceo svet, ili u najmanju ruku razbuca leglo internacionalne mafije golim rukama, sam-samcat, pa sve do zastava koje će na sebe okačiti svaka white trash prikolica u južnjačkoj pripizdini. Ne terajte me da počinjem s idolopoklonstvom spram vojske kojoj je jedino hrabro što čini zadnjih maltene sto godina, to što drka đojstik s bezbedne udaljenosti bacajući bombe na kakav jad i bedu na Blistom Istoku. Žvačući žvaku. Maltene kompletna ta retardirana nacija ubeđena je (još uvek!) kako su njihovi veterani bili tamo da bi pobedili neprijatelje. Ako se iko od tih demi-gods-a udostoji pojaviti bilo gde na internetu, svi ostali somovi koji slučajno veterani nisu, počeće da im govore kako im se zahvaljuju na službi.

Na službi?

Neverovatni imbecilizam nacije koja je tu negde mutno svesna da ih maltene ceo svet mrzi - ili im se u najbolju ruku podsmeva; nemajući pojma, ni dan danas, zašto. Nemajući blage veze da nijedan veteran nije išao da ratuje da bi kretene branio od neprijatelja (koji su potpuno imaginarna tvorevina) već da bi se kolonizovala još jedna zemlja nesretna što ima naftu, i da bi se opravdao blesavo monumentalan vojni budžet koji Senat svake godine izglasava poslušno ko stado ovaca. 


Ne, mulci glupavi. Niste išli da bi "branili" svoju zemlju - ko vam je, koji moj, uopšte objavio rat? - niti ste još manje išli da bi tamo nekim zvekanima doneli "demokratiju i slobodu". Išli ste u osvajački rat. Vi ste najobičnija govna, i sve dok vas bude na ovoj planeti, ljudski rod je osuđen na propast.


Ne bih imala ništa protiv da oni  propadnu. Da Yellowstone sutra eksplodira, ne bih ni prstom makla. Od toga bi ova planeta (sabravši se posle incidenta) mogla imati samo koristi. Kad bi od cele te kvazi-nacije ostala samo rupa, možda bi još i bilo neke šanse za ljudski rod.


Država u kojoj je segregacija postojala do pre četrest godina (službeno) a neslužbeno traje i dan danas, ima muda da bilo kome govori o ljudskim pravima, i smatra se svetlonošom slobode i jednakosti. Neki dan čitam komentar nekog idiota koji kaže: ".... (naziv države) je najmanje rasistička država na svetu. Čikam svakom da mi dokaže suprotno."


Kako nemam ovde onaj smajli za facepalm? 


Mogu veoma dobro da razumem engleski. Poznavanje mi skače za bar 20% ukoliko ga čitam, ne samo slušam. Međutim, mada me na polju mojeg jezika retko ko može nadmašiti u elokventnosti i debati, ne mogu se u to upuštati na engleskom. A i zašto bi, pitaćete?


Šta tebe boli neka stvar za njih? Šta te briga šta prde po internetu? Kakve to veze ima s tobom?


Kao prvo, ako mislite da oni nemaju nikakve veze s vama, razmislite ponovo. Pogledajte šta sami radite. Razmislite koliko vam je bitno da dograbite što bolji telefon. Razmislite koliko vam se dopadaju njihovi filmovi i muzika. Razmislite koliko njihovih javnih ličnosti, iz bilo kojeg polja, poznajete. (Ne brinite, oni ne znaju ni jednu vašu. Tačnije, ne znaju ni gde ste, osim što ste u Sibiru) Razmislite koliko sami razumete engleski. Razmislite koliko ste puta pomislili: da bar moja deca mogu otić tamo!...  


Šta, ne tiču vas se? Nikako na vas ne utiču? Ma da.



Kao drugo, muka mi je. Muka mi je od količine proseravanja i debiliteta. Muka mi je od trcanja o zemlji meda i mleka u kojoj duga sija nad svakom kućom (i zastavom). 


Jedino vezani za srednjevekovne sprave španske Inkvizicije eventualno bi priznali da su im ulice prazne jer se niko od njih ne usuđuje ulicama da hoda. 


Jedino mučeni, priznali bi vam da nijednom detetu nije dozvoljeno da bude u parku ili igralištu bez pratnje odraslih. 


Jedino kad bi ih vezali konjima za repove, priznali bi da imaju najvišu stopu kriminala na planeti, da su svetu dali najviše serijskih ubica, da njihova policija vodi rasne ratove, da imaju koledže na kojima se predaje nešto što se zove "Lezbejski ples" - parafraziram, ali "lezbejski" i "ples" je sigurno.  


Jedino da ih tučete po ušima priznali bi da je još i dobro što ne izlaze na ulice, jer ih je dve trećine monstruozno debelo, i uplašili bi svakog ko bi ih ugledao na ulici kakvog evropskog grada. 


Jedino da ih razapnete, priznali bi da sopstvenu decu tove ko svinje za klanje odvratnom tzv. brzom hranom koja se "hranom" može zvati samo zato što su iznašli formulu koja dobro podražava ukus hrane, dok zapravo jedu isto ono što bi i alhemičar u Srednjem veku napravio - s tim što to niko ne bi jeo. Ne ovde. Niti bilo gde. 


Jedino da im stavite pištolj na čelo priznali bi da iz srednjih škola izlaze nepismeni, poznavajući spelovanje svog jezika manje od mene, kao i da su zemlja koja je izmislila tv-evangeliste za koje bi, da ga ima, postojala posebna vrsta pakla.



Ali, ni da ih naterate, ne bi priznali koliko su retardirana, fabrička, veštačka nacija bez kulture, bez istorije, bez identiteta. To su ljudi koji se identifikuju s Transformersima, o čemu više pričamo? To je država u kojoj je 80% stanovništva religiozno, a bar pola od toga je religiozno extremno. Uvek se smejem kad pominju svoje "starine" pa kažu: Oooo, ova je kuća stara, izgrađena je ranih tridesetih. Kad bi takvu glupost izjavio Evropljanin, umočili bi ga u katran i proneli ulicama ko strašilo da mu se sav svet smeje. 


Oh, pa ne može svako imati evropsku kulturu, nije fer! Tačno, ne može. Onda bi možda mogli poznavati sopstvenu istoriju, a što nije tačno. Kreteni ne znaju ni kad su se odcepili od UK. To je početak vaše državnosti, idioti! Pre toga niste ni postojali! To ja znam, a nemam (na sreću) nikakve veze s vama! Bogovi!


Nacija koja danas vlada svetom ima - ili joj je od strane vlade nametnuta - životno bitnu potrebu da neprestano živi u strahu. Prvo su to bili Rusi. Onda Satanisti (ko se seća masovne histerije osamdesetih koja je upropastila nebrojene živote i karijere, temeljena na sramotno jadnoj izmišljenoj fikciji, lažnim svdočanstvima i navođenju dece da daju lažna priznanja?) To su čak i oni, mulci, deset godina kasnije priznali. Ne, nisam čitala te knjige i novinske kolumne danas kad već svi znaju da je cela stvar bila izmišljena. Čitala sam ih onda, osamdesetih, dok se sve to dešavalo. Bila sam dete, ali je moja reakcija bila: ko, jebote, može da poveruje u ove gluposti??! 


Pa. Oni su svi poverovali. 


Odrasli, obrazovani ljudi. Neverovatno.


Nakon Satanista, došli su teroristi. Jel uviđate obrazac? Taj narod mora neprestano nečeg da se plaši. Vanredno zanimljiv fenomen za istoričare ako se ikada desi najbolji scenario, to jest oni propadnu u ambis i ostave budućim naraštajima da ih temeljno proučava.


 Ne bi li sprečili ponovno dizanje jednog takvog čudovišta. 


Ne zanima me mnogo onaj mizeran procenat u toj državi koji misli drugačije, koji je svestan, i koji se kaje, stidi i plaši za sopstveni narod (s pravom). Njih je toliko malo da su kolateralna šteta. Ponekad moraš, da bi sačuvao obraz, ostat uz svoj narod ma koliko retardiran bio. I s njim umreti. Tih da se na prste ruku izbroje mi je žao, ali jebi ga. Karma! Istorija! Sve se ponavlja. Sad je došao red na vas (nadam se). Žalite se upravi vodovoda. 



Kad bi ovo ikad pročitao jedan od njih, kao što nema šanse, rekao bi mi (samo citiram, zapravo, ono što i inače govore po internetu): a šta bi svet  bez nas???



Ne bih da zvučim ko blesavi nacionalista, ali mogu odgovoriti: a šta bi bilo od sveta da nikad nije bilo Edisona koji je tipičan izdanak vaše nacije: ogavni, lažljivi oportunista koji gazi sve pred sobom i zabija nož u leđa svakom na kog naiđe, operisan od stida i srama, glumeći Hrišćanina a klanjajući se zlatnom teletu zapravo, profitu? Psihopata? Bila sam oduševljena kad ste izabrali današnjeg predsednika, jer je to prvi predsednik u vašoj istoriji koji vas autentično prezentuje, koji je pravi izdanak vaše nacije. Kad se pogledate u ogledalo, vi možete videti njega. Što se žalite? Pa to ste vi!



Ne, niste vi izmislili internet. Izmislili su ga Englezi. Vi ste u stanju izmisliti jedino FB, i manijaka koji vas špijunira preko istoga. Pomenuh li ogledalo? Ajde se pogledajte još jednom. I to ste vi. 



Bitno je da znate koliko je ljudi Staljin ubio - da se zna, nisam nikakav poštovalac Staljina, nit Rusije, daleko bilo! - al žmurite na Nixona i McCarthy-ja. O onom debilu s pola mozga (majmunskog), Bushu, neću ni da pričam. On i nije bio dovoljno pametan da špijunira i lažno optužuje i trpa u zatvor rođeni narod. 


Zato je znao kako da vodi osvajačke ratove po svetu - ali ne uzimajte me za ozbiljno kad ovo kažem! Svi su ratovi osvajački. Kad bi bar bili pošteni ko Hića pa priznali zašto ih vodite, umesto da mi u lice mašete zastavama i veteranima. Samo se o tome radi. 


Kad bi iko ovo čitao, možda bi ostao zgrožen takvom netrpeljivošću spram nacije s kojom (kao) nikakvih dodira nema. Neko bi me nazvao nacionalistom i rasistom (? ne vidim zašto, većina je njih bela). Ali smučilo mi se više da ćutim jer se iznerviram svaki put kad odem na internet. Bar pet puta u danu neka me budala s one strane bare iznervira svojim imbecilizmom. Pa ne mogu da vežem oči, i ignorišem bukvalno sve što na mreži nađem, a verujte mi da, gde god na mreži odete, definitivno ćete naleteti na nekog od njih. Svugde su. Prosto im ne možete pobeći. Pa šta što me nerviraju?


Možda bi bilo dobro da nerviraju i vas. Hm?



p.s. Ima ih još. Zemalja. Ovo nije jedina, mada je najgora. O drugima ću govoriti u sledećim postovima. 

Zašto nisi

  Malopre mi postaviše pitanje koje su mi verovatno i pre postavljali, samo što nešto ne pamtim. Naime, upitaše me što nisam feministkinja. ...